Današnja spora trka može dovesti do brže sljedeći mjesec.
Da vidimo da li vam ova situacija zvuči poznato: Završili ste 3 polumaratona. Završna vremena su vam bila 1:27:57, 1:26.30 i 1:26:45.
Poslije određene pauze trčali ste na četvrtom polumaratonu koji ste završili s vremenom 1:32:12, ubjedljivo najsporija završnica.
Zvući kao loša trka. Ali možda i nije. Ako je jedina legitimna svrha trke nastupanje na najvišem nivou, onda da, vaše petominutno povećanje od uobičajenog polumaratonskog vremena bila je loša trka. Međutim, ako postoje druge svrhe trke, kao što je ubrzavanje napretka ka vrhunskom nivou fitnesa ili boljim performansama u budućim trkama, onda ste vjerovatno dobili upravo ono što ste željeli (i trebali) iz vašeg četvrtog polumaratona.
Trke koje se odrade relativno rano u fazi treninga, kada je osoba daleko od vrhunca svoje spremnosti, mogu potencijalno da budu veoma korisne. Glavni razlog je što se može više raditi za vrijeme trke nego za vrijeme bilo kojeg drugog treninga, a performanse u vrhunskim trkama – one trke gdje zaista želite da budete spremni da nastupate na svom najvišem nivou – su u velikoj mjeri funkcije koliko jako ste sami sebi davali podsticaj u procesu koji vodi do najvažnijih događaja.
Kako to funkcioniše: Učinak je posredovan psihologijom, a posebno tolerancijom prema bolu. Na čisto fizičkom nivou, svi bi mi mogli da trčimo brže u svakoj trci. Ali bol uzrokovana ekstremnim naporom nas spriječava da dostignemo naš fizički limit. Međutim, nekada se uspijemo približiti limitima u nekim trkama, a u nekim ne. Drugim riječima, dozvoljavamo sebi da patimo više u nekim trkama, a u drugim ne. Količina patnje koju možete podnijeti zavisi uveliko od vaše motivacije i vašim cjelokupnim i nedavnim iskustvom iz prošlih patnji u trkama.
Kada učestvujete na trkama ne samo da se više trudite, patite više i nastupate bolje nego na treninzima. Osim toga, taj napor koji imate na trci također povećava vaš kapacitet izdržljivosti patnje u budućim trkama.
